Miša Mihajlo Kravcev: Slikarstvo govori jezikom duše koji je univerzalan
Nakon izuzetno uspešne 2019. godine – samostalne izložbe slika u Milanu, učešća na 58. Venecijanskom bijenaleu, zatim i izložbe u Beogradu, objavljene monografije i knjige “Velmer, raznosač ideja, ili prostije rečeno – Anđeo slučajnosti”, umetnik Miša Mihajlo Kravcev govori za Kulturni kišobran. O savremenoj likovnoj sceni, shvatanju umetnosti i daljim planovima, sa Mišom je razgovarala Miljana Miletić.
KK: Može se reći da je 2019. godina bila veoma uspešna za Vas. Šta je na Vas ostavilo najveći utisak u 2019?
MK: Veoma teško pitanje, ali ipak, nešto što je ostavilo u meni najdublji utisak, bio je respekt i odnos prema mojim delima koji sam osetio u Milanu, od kolega slikara, kao i čitavog novinarsko-likovnog establišmenta, na čelu sa gospodinom Grasom, uvaženim kritičarem i stalnim selektorom Bijenalea u Veneciji. A Milano je danas centar dešavanja, nešto kao Pariz krajem XIX i početkom XX veka. Praktično, Milano i Venecija, Bijenale, su gotovo ista adresa i svi slikari koji tu nešto znače, nastanili su se ili periodično borave u Milanu. Iskreni komplimenti i duboko poštovanje koje sam osećao i sve vreme osećam od kolega, a to su u velikoj većini renomirani umetnici, koji su nastupali na Bijenaleu i imali za sobom u karijeri dosta toga, najblaže rečeno, veoma uspešnog, ispočetka me je čak i zateklo, a onda ispunilo jednim predivnim osećanjem zadovoljstva, jer to je nešto što se na našoj zatvorenoj i pomalo ljubomornoj sceni jednostavno ne može osetiti.
Miša i Jovana ispred galerije u Beogradu / Foto: Miša Kravcev
KK: Kažete da želite da Vaša dela budu razumljiva.
MK: Naravno. Razumljivost je jedan od uslova života. Sam život je informacija, informacija je emocija, emocija je život. Na nivou, mnogo višem od pukog razumevanja. Nerazumevanje je neživot. Pobogu, kako će iko poželeti ili primetiti moje, ili bilo čije delo, ako ga ne razume, ili ako ga ne prepoznaje dušom. Slikarstvo je na jeziku duše, nije na jeziku nepostojećih pravila koja idu uskim stazama kao tramvaji na šinama.
Ja ne želim da slikam ništa od onoga što danas svaki, čak i mobilni telefon, može da prenese lakše i brže od mene. Ja slikam samo ono što nikada nijedna mašina neće moći da napravi, a što će svaka živa duša uvek moći lako da oseti, svim čulima.
Nekada, slikari su bili dvorski fotografi, oni koji su imali zadatak da ovekoveče istoriju. Danas, u vremenu ove razvijene tehnologije, sve to pada u vodu i ti zakoni slikanja prestaju da važe. Pre svega zato što slikarstvo nije crtanje stripa ili fotografija, ali zato ostaje ona impresivnost i dekorativnost, prenošenje logosa, koji je sam život u nama i koji dalje prenosi sve te emocije i informacije.
Kod nas, postoji određena skučenost i zatvorenost likovne scene, delom zbog nezadovoljstva, skrenutosti u zapećak, neuspešnosti, ali velikim delom i zbog struke i establišmenta koji zadržavaju vreme i koji podstiču samo na puko kopiranje i ponavljanje već poznatog, na onim istim utabanim tramvajskim šinama koje ne dozvoljavaju isplivavanje bilo čega drugačijeg ili eventualno boljeg.
Možda sam ja sve to malo i uprostio, međutim, veoma često mi se ponavlja sledeće; ljudi mi prilaze i kažu ‘ja se ne razumem mnogo u slikarstvo, ali Vaše slike mi se baš dopadaju’. A ja im obično odgovaram ‘sada ću da Vas naučim sve o slikarstvu u jednoj rečenici, dobra slika je ona koja Vam se sviđa, a loša je ona koja Vam se ne sviđa, a moj zadatak kao umetnika je da Vas navedem da Vam se sviđa’.
Umetnost je za sve a ne samo za neke takozvane dobre poznavaoce. U slikarstvo se razume svako ko poseduje život i oseća svojim ljudskim čulima, na nivou dovoljno svesnog bića.
Slikarstvo govori jezikom duše koji je univerzalan. Druga je stvar što su raznorazni i kojekakvi, oni koji nisu umeli i nisu bili sposobni da osete i pročitaju iz Prirode, učili pesmice napamet i tako od lakih i suštinskih stvari iskopali nerazumljive lavirinte, ili to iskoristili kako bi sebe uzdigli u tom samoproklamovanom elitizmu.
I u slikarstvo se razume svako ko poseduje život i ljudsku svest, baš zato što je sam život u nama upravo prenos emocije kao informacije. A opet, slikarstvo je možda i osnova božjeg stvaranja, jer nam je Bog na početku dao da osetimo i prvo da vidimo, pa tek posle toga da pričamo o tome sto vidimo.
Izložba u Beogradu / Foto: Miljana Miletić/Kulturni kišobran
KK: Kako komentarišete rad italijanskog umetnika Mauricija Katelana koji je trakom na zid zalepio bananu koja je kasnije prodata za 120.000 dolara?
KK: Najradije to ne bih ni komentarisao, ali podsećate me sada na neke mnogo gore primere od te famozne banane, a ja moram da reagujem na sve ono što je za mene simbol praznine i ništavila koja uništava lepo. Ta banana koja je prodata za 120 hiljada dolara mi je potpuno jasna, u pitanju je pranje novca, verovatno veoma prljavog, ali to ima svoju logiku, što bi naši stari rekli. Od toga vidim da je neko imao nekakvu vajdu. Ono što nikako ne mogu shvatiti, su razni samozvani kulturni moćnici koji od svega toga prave nekakvu veliku umetnost i neki poseban duboki smisao, štiteći se baš time što ih niko ne razume. I tako od svih ljudi prave budale. Priređuju izložbe od slomljene stolice naopačke zalepljene za plafon i onda još sami sebi za to dodeljuju nagrade.
Možda bih nešto od toga i razumeo da ima neku ekonomsku opravdanost, da me ne shvatite pogrešno, da se oko toga pokreće neka energija, neka publika, da postoji neka privlačnost ili dinamika koja uslovljava samo svoje postojanje. Ali, na žalost, dobili smo samo nerazumljivost koja za posledicu ima da su kulturu i sve lepo doveli u zapećak, zato sam skoro ironično izjavio da je zbog takvih i na taj način ‘nastala jagma za gledanjem takvih kulturnih emisija i uopšte jedno nezapamćeno interesovanje za kulturu uopšte’. Logično, jer takve stvari ne privlače nikoga i realno nemaju nikakvu svrhu postojanja.
Pa, pogledajte neki tipičan prilog iz takvih emisija, oni zvuče otprilike ovako:
“…Svojom izložbom, Zvuci i Odsjaj beskraja, umetnik Gvozden Bezveznjakov skrenuo je pažnju na sebe i pokazao kako suštinska elegija forme, antidatirana u frutilioznosti linije može odražavati raskol neofrigidnosti devičanskog nesmira vergilijansko-cereopoetičnog nastajanja u celini.
Relevantna poruka u delima Gvozdena Bezveznjakova, podstiče na razmišljanje i jasno označava umetnikovu težnju da apostrofira one titraje uzdatosti samog laviriniteta, koja je zapravo vidljivi odraz similarativnog ekspanzionizma vidokruga, kako današnjeg društva u celini, tako i pojedinca, a sve to u razuzdanosti zagrljaja i amorfne perfilnosti boje, koja ovde predstavlja penetrativni simbol i glorifikaciju samog umetnikovog stvaranja.
Koristeći specifične materijale, Bezveznjakov uranja u samu srž akokleoze voluptivnih amplifikacija sfere, koja se u zagrljaju neumantljivosti praizvorne suštine u očima posmatrača ogleda kao esencijalni graničnik posvećenosti lirske tematike kao takve i koja navodi posmatrača na sumiranje neostatičnih usamljivanja definisanosti duše u ponoru današnjeg shvatanja, u večnom traganju za nepričljivim i neprozornim…
… Izložba Gvozdena Bezveznjakova privukla je veliku pažnju i odziv publike…“
I tako dalje. A na javi, van kamera – njih bar 12-17, rođaka i ponekog zgranutog sponzora ili nekog drugog funkcionera koji je tu po službenoj dužnosti. Pa meni takvi izveštaji zvuče tragikomično. A velikoj većini ni ne zvuče jer ih nikada i ne gledaju, niti ih oni kao takvi privlače. I iako je ova moja karikatura itekako realna, čak i tužna, ja ne mogu da se ne smejem izgovarajući sve ovo, a gotovo sam siguran da će veoma sličnu reakciju imati i ogromna većina onih koji ovo budu pročitali.
A opet, u takvim emisijama, autori potpuno ignorišu ili maksimalno zaobilaze ozbiljne stvaraoce, kakve mi imamo, a kakvi su na primer Dunjić, Velimanović, Gala Čaki, Di Vogo…
KK: A kog umetnika vi danas najviše cenite?
MK: Upoznao sam ili susreo dela većine najvećih imena savremenog slikarstva. Fascinira me Rus, Vladimir Mulin, Japanka Oki Izumi. Veoma mi se dopada rad Ruđiade Li, Gruzijke koja je ovog proleća nastupala u Veneciji na Bijenaleu, oštra i jasna, a opet sofisticirana i mekana.
Izdvojio bih posebno i tri italijanske slikarke. Sara Peconi, koja ima sjajnu figurativnost, specifičnu liniju, a veoma je smela sa bojom i ide napred u svom osobenom pravcu. Katarina Kanati, nešto između starih ikona i naše Milene Pavlović Barili… I draga draga Ticiana Tardito, hiperrealista, ali na svoj poseban način.
KK: Odakle crpite inspiraciju?
MK: Odasvuda. Iz sebe. Iz svega unaokolo. To nije pitanje na koje se može odgovoriti definisanim materijalnim i ograničenim pojmovima. Inspiracija nije stvar ili momenat, već stanje koje u momentima ključanja kreće na neku svoju uvek novu stranu i uvek odvodi u nešto što je prethodno bilo nepoznato. Neko bi mogao da pomisli da je crpim iz moje supruge, estetike svega, kojom sam definitivno okružen, ali skloniji sam da mislim da je sva ta estetika oko mene ustvari samo posledica mog bića i mog shvatanja života u kome nema mesta za polovično i nedovoljno.
KK: Zašto ste “Velmera” objavili tek sada, mnogo godina nakon što je napisan?
MK: Kad je kultura u pitanju, Srbija je čudna zemlja. U književnosti, postoje pisci i nagrade, ali oni su posledica poznanstava, volje i moći pojedinaca. Ja jednostavno godinama nisam želeo da tu pripadam. Do devedesetih godina imali smo sjajne pisce, a onda su uz nekoliko časnih izuzetaka nastupile Isidore Bjelice i razni likovi koji su bili sve samo ne pisci i čije štivo meni, a verujem ni velikoj većini, nije moglo da zadrži pažnju ni do sledećeg pasusa. A zbog njih verovatno nikada nisu bili štampani mnogi koji su za razliku od takvih, ozbiljni talentovani književnici.
Ali to nije i ne može biti opravdanje. Činjenica je da godinama nisam imao želju niti volju da prodirem u svet pojedinaca koji me nije privlačio. Kada je vreme došlo, moji romani su nekako sami počeli da izlaze.
KK: Kako ih je publika prihvatila?
Veoma brzo su stekli publiku i čitaoce, a to je ono što je najvažnije i što je možda u umetnosti i jedino važno. Zato sam bio ponosan kada sam video koliko se „Proleće jednog lava“ zaista čita, kako je taj roman stekao publiku, kako ljudi pričaju o njemu.
Od “Velmera” očekujem i više. I za sada imam samo prve reakcije, ali one su zaista dobre i vidim da su ga ljudi zavoleli. Moj posao je bio da ga napišem, sve ostalo je sada na njemu i na publici. Međutim, mnogi koji su ga pročitali, već koriste izraze kao – Posetio me je Velmer, izgleda mi je Velmer danas naklonjen…, interne šale tipa – neka Velmer bude uz tebe, što je možda i više od same pohvale, jer vidim da Velmer raznosač ideja ulazi polako u svoju legendu kao pojam onoga što predstavlja… Da pojasnimo za one koji ga nisu čitali, Velmer je mali plavičasti duh ili čovečuljak, koji ljudima donosi ideje.
KK: Dugo godina slikate i pišete. Čini se da je 2016. bila prekretnica. Šta ili ko vas je pokrenuo da organizujete izložbe i objavite knjige?
MK: Tokom 2015. i 2016 sam slikao, jako dobro prodavao slike, imao publiku, ali nisam imao nameru da napravim izložbu. Možda sam bio razočaran stanjem u slikarstvu, nerazumljivošću establišmenta, arogancijom i stavom svih kulturnih stožera kakvi su na primer, kulturni dodatak “Politike”, Kulturni dnevnik RTS-a, njihovom usmeronošću nečemu što je meni oduvek izgledalo kao samoubistvo umetnosti, nerazumljivi ćorsokak koji se svetlosnim godinama udaljio od ljudi i publike…
S druge strane, svi moji romani, čamili su u fiokama. Krajem 2015, Ines Meštrović, nažalost, sada pokojna, tada novinarka Studia B, ubedila me je da štampam “Lava” i “Velmera”. Na proleće 2016. sam je iznenada pitao – ‘Ines, šta da uzmem za umetničko ime’. Miša Vladimirovič Kravcev (kako je volela da me naziva Mirjana Živković, pokojna legendarna urednica kulture “Politike”) mi se činilo kabasto i neupotrebljivo, Mihajlo Kravcev prezvanično… ‘Šta misliš da više ne budem Mihajlo Miša Kravcev, već Miša Mihajlo Kravcev?’
‘Bravo, to je to’. odgovorila mi je Ines. I bio je to magijski trenutak u kome sam osetio ono strujanje i nepogrešivost nečega što nam je svima u trenu bilo jasno da je to to. “Proleće jednog lava”, potpisano sa – Miša Mihajlo Kravcev, doživelo je veliki uspeh i veliki odaziv čitalaca. Od tada, insistiram u svim medijima da me isključivo nazivaju tako, Miša Mihajlo Kravcev.
Posle uspeha “Lava”, sjajne promocije i Sajma knjiga krajem 2016, moja supruga Jovana i kritičarka Maja Živanović, intenzivirale su nagovaranje da konačno, posle pauze od 17 godina neizlaganja, otvorim izložbu. Tek 2017. godine sam odlučio da pronađem prostor, i krajem te godine sam zakazao veliku izložbu za april 2018. u Domu Vojske. To je bila sjajna izložba, i više nego uspešna, po svim parametrima i aspektima.
Posle izložbe u Sarajevu 2018. i one istorijske u Milanu u martu ove godine, početkom ovog leta smo sedeli u Moskvi na kafi sa našom prijateljicom iz Milana koja je doputovala nekim svojim poslom i donela nam vesti od G. Grasa, uticajnog selektora Venecijanskog bijenalea i možda jednog od najvećih likovnih pregalaca današnjice. Tada smo saznali da je Graso dobio emisiju na Skaj TV-u i da sam uvršten u tim slikara koje on tu namerava da prezentuje, a da je on u međuvremenu osnovao i svoj galerijski prostor. Sedeo sam u hotelu Moskva kada me je nazvala moja supruga Jovana i rekla ‘ne ideš u galeriju, ideš prvo u Veneciju, u palatu Zenobio, na Bijenale, evo do sada smo sedele sa Grasom’. Bio sam oduševljen i više nego uzbuđen, a mislim da i ne treba posebno da objašnjavam šta za svakog slikara znači Bijenale u Veneciji, pa makar i taj moj revijalni nastup.
PROČITAJTE VIŠE NA: http://kulturnikisobran.com/misa-mihajlo-kravcev/