( esej iz Monografije)
Moj slikarski vek nekako je zapao u vreme kada se slikarstvo udaljilo od publike.
Kada je zavladao establišment, koji prvo mora da ubedi nesigurne ljude da li im se nešto dopada ili ne.
A da li Vi zaista morate da pitate nekog da li ste galadni, žedni, zadovoljni, da li ćete kupiti ili nećete ove cipele ili onaj predmet ?
A dopadanje i privlačenje je univerzalno i povezano direktno sa onim najdubljim i
najjednostavnijim istinama života u nama.
Jer mi svi znamo da li nam je nešto potrebno ili nije i koliko i da li smo učinili nešto dobro ili ne.
U stanu gde sam rodjen, onaj prvi balkon na beloj zgradi, odmah pored tržnog centra Rajićeva, bilo je bubašvaba.
Svi su govorili – zato što je stara zgrada.
Onda sam se preselio na Slaviju, takodje u staru zgradu.
Tamo sam za sve vreme video dve bubašvabe, Micu i Danicu.
Micu sam ubio a Danica mi je pobegla i više je nisam vidjao.
U stanu u kome sada živim ih nema, iako je to ponovo stara zgrada.
Sada sam postigao atmosferu u koju one ne mogu prodreti.
Njih privlače mrak i loša atmosfera.
One dolaze iz mraka i beže od svetla u najstrašnijoj panici.
Tako je i sa privlačenjem i dopadanjem.
Ono što je život u nama, privlači svetlost i obrnuto.
Ja ne slikam morbidne prizore niti otkinute glave i ne mislim ništa o instalacijama.
Ponosan sam što moje slike same privlače ljude i što nikakav establišment ne mora da im prevodi šta sam želeo da kažem.
I uglavnom su mi ljudi do sada sami dolazili, veoma sigurni da im se to što ih je privuklo, dopada.
I moje slike su same privlačile publiku, na svim kontinentima.
Jer dobra slika je ona koja Vam se svidja, a loša je ona koja Vam se ne svidja.
Sve ostalo je nebitno, a moj zanatski udeo u tome, kao slikara je – kako ću Vas dovesti do toga da Vam se svidja.
Danas je umetniku, a pogotovo slikaru, čitava ta atmosfera udaljavanja, dirigovana
establišmentima, nametnula jedan stereotip kao prvu asocijaciju, koji odbijam i kome ne želim da pripadam.
Jer umetnik danas je uglavnom nešto nerazumljivo većini ljudi, neki lavirint bogu
iza van pameti, nešto što se možda najblažim izrazom može nazvati čudak, da ne upotrebim sad neki precizniji epitet.
Nešto što pati, kuka, moljaka, širi tugu beznadja bez sete i najstrašnije nezadovoljstvo i zrači – neŽivot.
I udaljeno je svetlosnim godinama od svake životne logike, pa je samim tim i potpuno nerazumljivo i neshvatljivo, da ne kažem besmisleno…
A život u meni, Vama, u svemu oko nas je previše lep i jednostavan za bilo kakvo prisustvo mraka.
Želim da živim punim plućima, da se radujem, da osećam, da saznajem i otkrivam, da putujem, da posedujem, da imam lepu suprugu i lepe stvari, odmah sada i za života.
Ili prostije rečeno, sve ono što iskreno želi i svaki normalan živi stvor.
I ako bar malo, u svom slikarskom veku, budem usepeo da pomerim taj stereotip i odnose
koji udaljuju život i informaciju od samog života, smatraću da sam uradio nešto zaista veliko.
Miša Mihajlo Kravcev